Biologija u nastavi
Blog je namijenjen učenicima osnovne i srednje škole kao pomoć pri savladavanju nastavnih sadržaja
subota, 7. siječnja 2017.
Kemija za državnu maturu: Lekcija 3- PERIODNI SUSTAV ELEMENATA
Otkriće većeg broja kemijskih elemenata dovelo je do pokušaja uređivanja tablica elemenata krajem 18. i početkom 19. st. Antoine Laurent Lavoisier krajem 18. st. sastavio je tablicu u kojoj je bilo 30 elemenata, koji su bili podijeljeni na metalne i nemetalne tvari.
U prvoj polovici 19. st. počelo se elemente razvrstavati prema atomskim masama. Prvu takvu klasifikaciju napravio je J.W. Döbereiner – zapazio je pravilnost u razlikama relativnih atomskih masa nekih kemijski srodnih elemenata i podijelio ih u trijade. J. A. R. Newlands – poredao elemente prema rastućim atomskim masama u sedam vodoravnih nizova i primijetio da se kemijska svojstva ponavljaju kod svakog osmog elementa. (Newlandsov zakon oktava).
D. I. Mendeljev – otkriće periodnog zakona 1869. godine objavljuje svoj rad pod naslovom “Ovisnost između svojstava relativne atomske mase i elemenata“, a govorio je da ako se elementi svrstaju po atomskoj masi daju jedan redoslijed u periodama. Predvidio je da će mnogi elementi još biti otkriveni.
Suvremeni periodni sustav održava građu atoma i elektronsku konfiguraciju. Sastoji se od 7 perioda (vodoravni redovi) i 18 skupina (okomiti stupci).
Unutar periodnog sustava elemente dijelimo na metale, nemetale i polumetale.
Sedam perioda odgovara sedam energetskih razina u elektronskom omotaču.
Svi atomi elemenata iste periode imaju isti broj energetskih nivoa ili ljusaka.
Atomi svih elemenata iste skupine imaju jednaku elektronsku konfiguraciju valentne ljuske. Svojstva elemenata u skupini su slična.
Elementi se u periodnom sustavu mogu s obzirom na elektrone u valentnoj ljusci podijeliti u četiri skupine.
U atomima elemenata 1. i 2. skupine popunjava se vanjska s – podljuska, tako da te elemente možemo nazvati „s“ elementima ili elementima s – bloka.
Atomi elemenata tih skupina lako otpuštaju s – elektrone i postaju jedno ili dvovalentni.
U atomima elemenata od 13. do 18. skupine (6 skupina) elektroni popunjavaju p – podljusku. Ti atomi pripadaju p – bloku.
Elemente s – i p – bloka nazivamo ELEMENTIMA GLAVNIH SKUPINA.
Atomi elemenata sporednih skupina (d – blok) popunjavaju elektronski omotač d – elektronima pretposljednje ljuske nakon što je viši energetski nivo popunjen s – elektronima. To su PRIJELAZNI ELEMENTI.
U f – bloku nalaze se skupine elemenata LANTANOIDA i AKTINOIDA kod kojih se popunjavanje elektronskog omotača završava f – elektronima.
Općenito se može reći da se svi elementi u kojima se elektronski omotač popunjava s-, d-, i f – elektronima ubrajaju u METALE. Na desnoj strani periodnog sustava jesu NEMETALI. Granicu prema metalima čine METALOIDI: bor, silicij, germanij, arsen, antimon, telur, polonij.
Neke skupine imaju i posebne nazive:
ALKALIJSKI METALI – elementi 1. skupine, a ime su dobili po tome što s vodom čine jake lužine (alkalije)
ZEMNOALKALIJSKI METALI – elementi 2. skupine. Također čine jake lužine. ime su dobili po tome što su njihovi spojevi česti sastojci Zemljine kore.
Elementi 13., 14. i 15. skupine dobili su ime po prvom elementu u skupini i nazivaju se BOROVA, UGLJIKOVA i DUŠIKOVA skupina elemenata.
HALKOGENI ELEMENTI su elementi 16. skupine. Naziv su dobili zbog toga što ulaze u sastav ruda.
HALOGENI ELEMENTI su elementi 17. skupine. Zajedničko ime su dobili po tome što s metalima tvore soli.
PLEMENITI PLINOVI – su elementi 18. skupine. Svi su u plinovitom agregatnom stanju. Pri uobičajenim uvjetima se ne spajaju niti s jednim elementom.
Antoine Laurent Lavoisier
D. I. Mendeljev – otkriće periodnog zakona 1869. godine objavljuje svoj rad pod naslovom “Ovisnost između svojstava relativne atomske mase i elemenata“, a govorio je da ako se elementi svrstaju po atomskoj masi daju jedan redoslijed u periodama. Predvidio je da će mnogi elementi još biti otkriveni.
Suvremeni periodni sustav održava građu atoma i elektronsku konfiguraciju. Sastoji se od 7 perioda (vodoravni redovi) i 18 skupina (okomiti stupci).
Unutar periodnog sustava elemente dijelimo na metale, nemetale i polumetale.
Sedam perioda odgovara sedam energetskih razina u elektronskom omotaču.
Svi atomi elemenata iste periode imaju isti broj energetskih nivoa ili ljusaka.
Atomi svih elemenata iste skupine imaju jednaku elektronsku konfiguraciju valentne ljuske. Svojstva elemenata u skupini su slična.
Elementi se u periodnom sustavu mogu s obzirom na elektrone u valentnoj ljusci podijeliti u četiri skupine.
U atomima elemenata 1. i 2. skupine popunjava se vanjska s – podljuska, tako da te elemente možemo nazvati „s“ elementima ili elementima s – bloka.
Atomi elemenata tih skupina lako otpuštaju s – elektrone i postaju jedno ili dvovalentni.
U atomima elemenata od 13. do 18. skupine (6 skupina) elektroni popunjavaju p – podljusku. Ti atomi pripadaju p – bloku.
Elemente s – i p – bloka nazivamo ELEMENTIMA GLAVNIH SKUPINA.
Atomi elemenata sporednih skupina (d – blok) popunjavaju elektronski omotač d – elektronima pretposljednje ljuske nakon što je viši energetski nivo popunjen s – elektronima. To su PRIJELAZNI ELEMENTI.
U f – bloku nalaze se skupine elemenata LANTANOIDA i AKTINOIDA kod kojih se popunjavanje elektronskog omotača završava f – elektronima.
Općenito se može reći da se svi elementi u kojima se elektronski omotač popunjava s-, d-, i f – elektronima ubrajaju u METALE. Na desnoj strani periodnog sustava jesu NEMETALI. Granicu prema metalima čine METALOIDI: bor, silicij, germanij, arsen, antimon, telur, polonij.
Neke skupine imaju i posebne nazive:
ALKALIJSKI METALI – elementi 1. skupine, a ime su dobili po tome što s vodom čine jake lužine (alkalije)
ZEMNOALKALIJSKI METALI – elementi 2. skupine. Također čine jake lužine. ime su dobili po tome što su njihovi spojevi česti sastojci Zemljine kore.
Elementi 13., 14. i 15. skupine dobili su ime po prvom elementu u skupini i nazivaju se BOROVA, UGLJIKOVA i DUŠIKOVA skupina elemenata.
HALKOGENI ELEMENTI su elementi 16. skupine. Naziv su dobili zbog toga što ulaze u sastav ruda.
HALOGENI ELEMENTI su elementi 17. skupine. Zajedničko ime su dobili po tome što s metalima tvore soli.
PLEMENITI PLINOVI – su elementi 18. skupine. Svi su u plinovitom agregatnom stanju. Pri uobičajenim uvjetima se ne spajaju niti s jednim elementom.
utorak, 3. siječnja 2017.
Kemija za državnu maturu, lekcija 2: ATOM
ATOM je najmanja gradivna jedinica elementa koja može postojati sama ili vezana s atomima istog ili drugih elemenata. kroz povijest, znanstvenici su na različite načine tumačili atom.
500.g.pr.Kr - Leukip dolazi do pomisli na atom
400.g.pr.Kr - Demokrit uvodi naziv atomos (nedjeljiv)
1661.g. - Robert Boyle - svaka se materija može rastaviti na elemente
1671.g. - Isaac Newton - različita gustoća tvari je posljedica različite ispunjenosti atoma
1758.g. - Ruđer Bošković - atomi su nematerijalne točke bez dimenzije, ali s inercijom (atomi < molekule < kristali)
1772.g. - Antoine Laurent Lovasier - priroda izgrađuje materiju kombinirajući različite elemente
1804.g. - John Dalton - atom je nevidljiva, nedjeljiva kuglica
1897.g. - Joseph James Thomson - atom je pozitivno nabijena kuglica u kojoj se gibaju negativno nabijeni elektroni
1911.g. - Ernest Rutherford - atom je nalik Sunčevu sustavu, sastoji se od pozitivno nabijene jezgre oko koje kruže elektroni
1913.g. - Niels Bohr - elektroni se gibaju po energetskim razinama
1924.g. - Luis Victor de Broglie - elektroni imaju svojstva vala i čestice
1925.g. - Werner Heisenberg - osnivač kvantne mehanike
1926.g. - Erwin Schrödinger - stanja elektrona određena su rješenjima valne jednadžbama
1932.g. - James Chadwick - jezgra se sastoji od protona i neutrona
Rješenje je predložio 1913. godine Niels Bohr sa slijedeće 4 pretpostavke:
(1) Elektroni postoje u orbitalama koje posjeduju diskretne (kvantizirane) energije. To znači da ne postoji kontinuirani mogući razmak između jezgre i orbitale, nego su mogući samo neki razmaci. Ti razmaci i njima odgovarajuće energije ovise o konkretnom atomu koga razmatramo.
(2) Zakoni klasične mehanike ne vrijede pri prelasku elektrona iz jedne orbitale u drugu.
(3) Kad elektron prijeđe iz jedne orbitale u drugu energetska razlika se oslobađa (ili dobiva) u vidu kvanta svjetlosti (kojeg nazivamo foton) čija frekvencija direktno ovisi o energetskoj razlici između dvije orbite.
f = E / h
gdje je f frekvencija fotona, E energetska razlika, a h je konstanta poznata kao Planckova konstanta. Ako definiramo da je \hbar = h/(2 \pi) možemo pisati
E = \hbar \omega
gdje je ω kutna frekvencija fotona.
(4) Dozvoljene orbitale ovise o kvantiziranim (diskretnim) vrijednostima kutnog momenta L prema jednadžbi
\mathbf{L} = n \cdot \hbar = n \cdot {h \over 2\pi}
Gdje je n = 1,2,3,… i zovemo ga kvantni broj kutnog momenta.
4. Današnji model atoma nazivamo kvantno-mehanički model, jer je s vremenom utvrđeno da Bohrov model ne odgovara baš najbolje eksperimentima, da elektroni ne kruže baš po kružnicama, nego slike dostupne pomoću elektronskih mikroskopa prikazuju nam elektronske oblake.
Atom je stabilni elektro neutralni sustav jezgre i elektronskog omotača.
Sastoji se od jezgre i elektronskog omotača. Jezgra sadrži pozitivno nabijene protone i nenabijene neutrone, a elektronski oblak je građen od negativno nabijenih elektrona. Elektroni su raspoređeni u ljuskama odnosno orbitalama. Nisu sve orbitale jednako velike. U orbitalama bližim jezgri stane manji broj elektrona, a u onim daljim od jezgre stane veći broj elektrona. Svojstvo atoma da popuni posljednju (najudaljeniju) orbitalu naziva se afinitet prema elektronu.
Protoni i neutroni imaju podjednaku masu, te su oko 2000 puta teži od elektrona čiju masu zanemarujemo, pa zbog toga jezgra čini 99,95 % mase atoma. Masa elektrona me, masa protona i masa neutrona su fundamentalne konstante, i mogu se pronaći u tablici periodni sustav elemenata.
Teže čestice (protoni i neutroni) locirani su u atomskoj jezgri (nukleusu), elektroni zauzimaju mnogo veći volumen oko jezgre (elektronski oblak).
Jezgra je definirana:
Atomskim,protonskim ili rednim brojem Z = broj protona = broj elektrona Atomski, protonski ili redni broj označava se sa Z Z=N(p)=N(e)
Masenim ili nukleonskim brojem A = broj protona + broj neutrona.
Maseni ili nukleonski broj A = N(p)+N(n) U jezgri atoma nalazi se proton i neutron,a u elektronskom omotaču elektron.N(p+),N(n0),N(e-)
Atom se od svoga iona razlikuje po broju elektrona.
Kationi imaju manje elektrona od odgovarajućeg atoma jer otpuštaju elektrone, a anioni imaju više elektrona od odgovarajućeg atoma jer primaju elektrone.
IZOTOPI su atomi istog elementa koji u jezgri imaju različit broj neutrona, tj. imaju različit nukleonski broj A, a isti protonski broj Z. Imaju ista kemijska svojstva.
Izotopi vodika su : procij (običan vodik) H; deuterij (teški vodik)2H i tricij (superteški vodik)3H
Izotopi kisika su 16O; 17O; 18O
IZOBARI su atoi različitih elemenata koji imaju isti nukleonski broj A; imaju različita kemijska svojstva jer se radi o različitim kemijskim elementima.
MONONUKLIDI imaju samo jedan izotop (20 elemenata su mononuklidi)
POLINUKLIDI imaju veći broj izotopa
Elektronski omotač atoma je slojeviti omotač oko jezgre atoma u kojemu se nalaze elektroni. Broj elektrona u omotaču ovisi o elementu atoma (npr. vodik ima jedan proton pa tako i jedan elektron).
Elektronska konfiguracija omotača
Elektroni zbog svojeg negativnog naboja kruže oko jezgre atoma ali radi povoljnijeg energetskog rasporeda kruže u slojevima ili ljuskama. Za sada postoji 7 energetskih ljusaka u koje se elektroni mogu rasporediti: K, L, M, N, O, P, Q. Ljuska K ima samo 2 elektrona a dalje idu po formuli 2n2 (gdje je n broj ljuske). Tako L ljuska ima 8 e-, M ljuska 18 e-, N ljuska 32 e-, O ljuska 50 e-, P ljuska 72 e- a (posljednja) energetska ljuska Q može primiti čak 98 e-.
No nemaju svi elektroni jednaku energiju, pa čak ni oni u istoj ljusci. Ljuske su se prema energetskoj povoljnosti podijelile na podljuske ili orbitale. Svaka energetska ljuska ima određen broj orbitala a postoje različite orbitale s različitim kapacitetom elektrona. Postojeće orbitale su s orbitala (2 elektrona), p orbitala (6 elektrona), d orbitala (10 elektrona) i f orbitala (14 elektrona).
500.g.pr.Kr - Leukip dolazi do pomisli na atom
400.g.pr.Kr - Demokrit uvodi naziv atomos (nedjeljiv)
1661.g. - Robert Boyle - svaka se materija može rastaviti na elemente
1671.g. - Isaac Newton - različita gustoća tvari je posljedica različite ispunjenosti atoma
1758.g. - Ruđer Bošković - atomi su nematerijalne točke bez dimenzije, ali s inercijom (atomi < molekule < kristali)
1772.g. - Antoine Laurent Lovasier - priroda izgrađuje materiju kombinirajući različite elemente
1804.g. - John Dalton - atom je nevidljiva, nedjeljiva kuglica
1897.g. - Joseph James Thomson - atom je pozitivno nabijena kuglica u kojoj se gibaju negativno nabijeni elektroni
1911.g. - Ernest Rutherford - atom je nalik Sunčevu sustavu, sastoji se od pozitivno nabijene jezgre oko koje kruže elektroni
1913.g. - Niels Bohr - elektroni se gibaju po energetskim razinama
1924.g. - Luis Victor de Broglie - elektroni imaju svojstva vala i čestice
1925.g. - Werner Heisenberg - osnivač kvantne mehanike
1926.g. - Erwin Schrödinger - stanja elektrona određena su rješenjima valne jednadžbama
1932.g. - James Chadwick - jezgra se sastoji od protona i neutrona
Rješenje je predložio 1913. godine Niels Bohr sa slijedeće 4 pretpostavke:
(1) Elektroni postoje u orbitalama koje posjeduju diskretne (kvantizirane) energije. To znači da ne postoji kontinuirani mogući razmak između jezgre i orbitale, nego su mogući samo neki razmaci. Ti razmaci i njima odgovarajuće energije ovise o konkretnom atomu koga razmatramo.
(2) Zakoni klasične mehanike ne vrijede pri prelasku elektrona iz jedne orbitale u drugu.
(3) Kad elektron prijeđe iz jedne orbitale u drugu energetska razlika se oslobađa (ili dobiva) u vidu kvanta svjetlosti (kojeg nazivamo foton) čija frekvencija direktno ovisi o energetskoj razlici između dvije orbite.
f = E / h
gdje je f frekvencija fotona, E energetska razlika, a h je konstanta poznata kao Planckova konstanta. Ako definiramo da je \hbar = h/(2 \pi) možemo pisati
E = \hbar \omega
gdje je ω kutna frekvencija fotona.
(4) Dozvoljene orbitale ovise o kvantiziranim (diskretnim) vrijednostima kutnog momenta L prema jednadžbi
\mathbf{L} = n \cdot \hbar = n \cdot {h \over 2\pi}
Gdje je n = 1,2,3,… i zovemo ga kvantni broj kutnog momenta.
4. Današnji model atoma nazivamo kvantno-mehanički model, jer je s vremenom utvrđeno da Bohrov model ne odgovara baš najbolje eksperimentima, da elektroni ne kruže baš po kružnicama, nego slike dostupne pomoću elektronskih mikroskopa prikazuju nam elektronske oblake.
Atom je stabilni elektro neutralni sustav jezgre i elektronskog omotača.
Sastoji se od jezgre i elektronskog omotača. Jezgra sadrži pozitivno nabijene protone i nenabijene neutrone, a elektronski oblak je građen od negativno nabijenih elektrona. Elektroni su raspoređeni u ljuskama odnosno orbitalama. Nisu sve orbitale jednako velike. U orbitalama bližim jezgri stane manji broj elektrona, a u onim daljim od jezgre stane veći broj elektrona. Svojstvo atoma da popuni posljednju (najudaljeniju) orbitalu naziva se afinitet prema elektronu.
Protoni i neutroni imaju podjednaku masu, te su oko 2000 puta teži od elektrona čiju masu zanemarujemo, pa zbog toga jezgra čini 99,95 % mase atoma. Masa elektrona me, masa protona i masa neutrona su fundamentalne konstante, i mogu se pronaći u tablici periodni sustav elemenata.
Teže čestice (protoni i neutroni) locirani su u atomskoj jezgri (nukleusu), elektroni zauzimaju mnogo veći volumen oko jezgre (elektronski oblak).
Jezgra je definirana:
Atomskim,protonskim ili rednim brojem Z = broj protona = broj elektrona Atomski, protonski ili redni broj označava se sa Z Z=N(p)=N(e)
Masenim ili nukleonskim brojem A = broj protona + broj neutrona.
Maseni ili nukleonski broj A = N(p)+N(n) U jezgri atoma nalazi se proton i neutron,a u elektronskom omotaču elektron.N(p+),N(n0),N(e-)
Atom se od svoga iona razlikuje po broju elektrona.
Kationi imaju manje elektrona od odgovarajućeg atoma jer otpuštaju elektrone, a anioni imaju više elektrona od odgovarajućeg atoma jer primaju elektrone.
IZOTOPI su atomi istog elementa koji u jezgri imaju različit broj neutrona, tj. imaju različit nukleonski broj A, a isti protonski broj Z. Imaju ista kemijska svojstva.
Izotopi vodika su : procij (običan vodik) H; deuterij (teški vodik)2H i tricij (superteški vodik)3H
Izotopi kisika su 16O; 17O; 18O
IZOBARI su atoi različitih elemenata koji imaju isti nukleonski broj A; imaju različita kemijska svojstva jer se radi o različitim kemijskim elementima.
MONONUKLIDI imaju samo jedan izotop (20 elemenata su mononuklidi)
POLINUKLIDI imaju veći broj izotopa
Elektronski omotač atoma je slojeviti omotač oko jezgre atoma u kojemu se nalaze elektroni. Broj elektrona u omotaču ovisi o elementu atoma (npr. vodik ima jedan proton pa tako i jedan elektron).
Elektronska konfiguracija omotača
Elektroni zbog svojeg negativnog naboja kruže oko jezgre atoma ali radi povoljnijeg energetskog rasporeda kruže u slojevima ili ljuskama. Za sada postoji 7 energetskih ljusaka u koje se elektroni mogu rasporediti: K, L, M, N, O, P, Q. Ljuska K ima samo 2 elektrona a dalje idu po formuli 2n2 (gdje je n broj ljuske). Tako L ljuska ima 8 e-, M ljuska 18 e-, N ljuska 32 e-, O ljuska 50 e-, P ljuska 72 e- a (posljednja) energetska ljuska Q može primiti čak 98 e-.
No nemaju svi elektroni jednaku energiju, pa čak ni oni u istoj ljusci. Ljuske su se prema energetskoj povoljnosti podijelile na podljuske ili orbitale. Svaka energetska ljuska ima određen broj orbitala a postoje različite orbitale s različitim kapacitetom elektrona. Postojeće orbitale su s orbitala (2 elektrona), p orbitala (6 elektrona), d orbitala (10 elektrona) i f orbitala (14 elektrona).
Kemija za državnu maturu-lekcija 1: TVARI I SMJESE
TVAR je sve ono što ima masu i zauzima prostor. Tvari izgrađuju svijet koji nas okružuje, a razlikuju se po svojim svojstvima.
Dijele se na čiste tvari i smjese.
ČISTE TVARI- čiste tvari su građene od istovrsnih ili raznovrsnih atoma i homogene su. One mogu biti elementarne tvari i kemijski spojevi. Elementarne tvari su tvari građene od istovrsnih atoma (npr. ozon - O3, kisik - O2 tj. metali, polumetali i nemetali). Kemijski spojevi su tvari građene od raznovrsnih atoma (npr. destilirana voda).
SMJESE - mogu biti homogene i heterogene.
Homogene smjese su smjese koje u svakom svojem djeliću imaju isti sastav i ista svojstva. U njima se njihovi sastojci ne mogu vidjeti golim okom, niti povećalom ili mikroskopom. Raznim fizikalnim metodama ove se smjese mogu rastaviti do čistih tvari (npr. vodovodna voda, more, zrak, legure).
HOMOGENE SMJESE se razdvajaju: kristalizacijom, uparavanjem, destilacijom, kromatografijom i ekstrakcijom.
Heterogene smjese su smjese čiji se sastojci mogu vidjeti (golim okom, povećalom, mikroskopom). Sastav i svojstva su im promjenjivi. svaka tvar u heterogenoj smjesi zadržava svoja karakteristična svojstva, a svojstva smjese ovise o odnosu količina i svojstvima tvari koje se u smjesi nalaze.
HETEROGENE SMJESE se razdvajaju: sedimentacijom, dekantiranjem, filtriranjem, magnetom, sublimacijom i isparavanjem.
AGREGATNA STANJA TVARI mogu biti čvrsto (s), tekuće (l) i plinovito (g).
Stanje u kojem će se tvari nalaziti, ovisi o stupnju uređenosti strukture, odnosno o privlačnim silama između čestica.
Promjena agregatnog stanja:
taljenje - iz čvrstog u tekuće
isparavanje - iz tekućeg u plinovito
kondenzacija - iz plinovitog u tekuće
očvršćivanje - iz tekućeg u čvrsto
sublimacija - iz čvrstog u plinovito
kristalizacija - iz plinovitog u čvrsto
ELEMENT je tvar koja se sastoji od samo jedne vrste atoma.
SPOJ se sastoji od dvije ili više vrsta atoma spojenih u stalnim omjerima.
Dvatomne molekule su npr: vodik H2, kisik O2, dušik N2, fluor F2, klor Cl2, brom Br2, i jod I2
Četveroatomne molekule su npr. fosfor P4
Osamatomne molekule su npr. sumpor S8
Metale, ugljik, polumetale i plemenite plinove označavamo samo kemijskim simbolom. ( npr. Fe, He, C, Ge ...)
SVAKA TVAR IMA FIZIKALNA I KEMIJSKA SVOJSTVA
Pri fizikalnoj promjeni tvar se ne mijenja, nego joj se promijeni samo oblik, faza i agregatno stanje.
U fizikalne promijene ubrajamo - promjene agregatnog stanja
- usitnjavanje (mljevenje i rezanje)
- promjenu oblika ( gužvanje, savijanje)
- otapanje
Pri kemijskim promjenama tvar se mijenja i nastaje nova sa drugačijim svojstvima.
U kemijske promjene ubrajamo - sintezu
- analizu
EZOTERMNE REAKCIJE SU ONE U KOJIMA SE ENERGIJA OSLOBAĐA.
To su kondenzacija, očvršćivanje, kristalizacija, nastajanje ionskih spojeva i topljivost plinova
ENDOTERMNE REAKCIJE SU ONE U KOJIMA SE ENERGIJA TROŠI.
To su: taljenje, sublimacija i isparavanje.
Svaka tvar ima karakteristično talište i vrelište koje se može mijenjati ako tvari dodamo neku drugu tvar.
Dijele se na čiste tvari i smjese.
ČISTE TVARI- čiste tvari su građene od istovrsnih ili raznovrsnih atoma i homogene su. One mogu biti elementarne tvari i kemijski spojevi. Elementarne tvari su tvari građene od istovrsnih atoma (npr. ozon - O3, kisik - O2 tj. metali, polumetali i nemetali). Kemijski spojevi su tvari građene od raznovrsnih atoma (npr. destilirana voda).
SMJESE - mogu biti homogene i heterogene.
Homogene smjese su smjese koje u svakom svojem djeliću imaju isti sastav i ista svojstva. U njima se njihovi sastojci ne mogu vidjeti golim okom, niti povećalom ili mikroskopom. Raznim fizikalnim metodama ove se smjese mogu rastaviti do čistih tvari (npr. vodovodna voda, more, zrak, legure).
HOMOGENE SMJESE se razdvajaju: kristalizacijom, uparavanjem, destilacijom, kromatografijom i ekstrakcijom.
Heterogene smjese su smjese čiji se sastojci mogu vidjeti (golim okom, povećalom, mikroskopom). Sastav i svojstva su im promjenjivi. svaka tvar u heterogenoj smjesi zadržava svoja karakteristična svojstva, a svojstva smjese ovise o odnosu količina i svojstvima tvari koje se u smjesi nalaze.
HETEROGENE SMJESE se razdvajaju: sedimentacijom, dekantiranjem, filtriranjem, magnetom, sublimacijom i isparavanjem.
AGREGATNA STANJA TVARI mogu biti čvrsto (s), tekuće (l) i plinovito (g).
Stanje u kojem će se tvari nalaziti, ovisi o stupnju uređenosti strukture, odnosno o privlačnim silama između čestica.
Promjena agregatnog stanja:
taljenje - iz čvrstog u tekuće
isparavanje - iz tekućeg u plinovito
kondenzacija - iz plinovitog u tekuće
očvršćivanje - iz tekućeg u čvrsto
sublimacija - iz čvrstog u plinovito
kristalizacija - iz plinovitog u čvrsto
ELEMENT je tvar koja se sastoji od samo jedne vrste atoma.
SPOJ se sastoji od dvije ili više vrsta atoma spojenih u stalnim omjerima.
Dvatomne molekule su npr: vodik H2, kisik O2, dušik N2, fluor F2, klor Cl2, brom Br2, i jod I2
Četveroatomne molekule su npr. fosfor P4
Osamatomne molekule su npr. sumpor S8
Metale, ugljik, polumetale i plemenite plinove označavamo samo kemijskim simbolom. ( npr. Fe, He, C, Ge ...)
SVAKA TVAR IMA FIZIKALNA I KEMIJSKA SVOJSTVA
Pri fizikalnoj promjeni tvar se ne mijenja, nego joj se promijeni samo oblik, faza i agregatno stanje.
U fizikalne promijene ubrajamo - promjene agregatnog stanja
- usitnjavanje (mljevenje i rezanje)
- promjenu oblika ( gužvanje, savijanje)
- otapanje
Pri kemijskim promjenama tvar se mijenja i nastaje nova sa drugačijim svojstvima.
U kemijske promjene ubrajamo - sintezu
- analizu
EZOTERMNE REAKCIJE SU ONE U KOJIMA SE ENERGIJA OSLOBAĐA.
To su kondenzacija, očvršćivanje, kristalizacija, nastajanje ionskih spojeva i topljivost plinova
ENDOTERMNE REAKCIJE SU ONE U KOJIMA SE ENERGIJA TROŠI.
To su: taljenje, sublimacija i isparavanje.
Svaka tvar ima karakteristično talište i vrelište koje se može mijenjati ako tvari dodamo neku drugu tvar.
nedjelja, 18. prosinca 2016.
Deve
Jednogrbe deve su najbolje poznati članovi porodice deva, a u svom izvornom divljem obliku su izumrle. Srodna vrsta im je dvogrba deva. Zanimljiva je činjenica da se njihovo izvorno ponašanje u divljini može danas sresti još jedino na uvezenim pa podivljalim dromedarima u Australiji.
Životinje imaju dugačak, savijen vrat i izduženu, relativno malu glavu. Gornja usna im je rascijepljena, a radi zaštite od oluje oči imaju dvostruki red dugih trepavica i obrva, a nosnice su dva proreza koje u pješčanoj oluji mogu zatvoriti. Želudac im, kao kod svih deva, ima više odjeljaka što olakšava probavu biljne hrane, a za razliku od preživača u želucu imaju žlijezde.
U grbi pohranjuju masti čije naknadno korištenje omogućuje životinjama, da izdrže do 30 dana bez hrane. Zalihu vode, koja se kreće oko 100 do 150 litara dovoljna je da životinja izdrži 2 tjedna bez pića. Posjeduju zapanjujuću sposobnost da u roku od 10 minuta mogu popiti i "spremiti" više od 100 litara. U vrijeme dok ne pije vodu, bez posljedica po zdravlje dromedari mogu izgubiti i do 25% tjelesne težine, a zatim u roku od 10 minuta, pijenjem ponovo vratiti tjelesnu težinu izgubljenu znojenjem.
I krzno pomaže devama u štednji vode. Snažno dnevno sunčevo zračenje većim dijelom apsorbira vanjski sloj krzna. Vanjski sloj zagrije na temperaturu koja je viša od temperature okolnog zraka, pa dio toplotne energije prelazi na okolni zrak. Ostatak toplinske energije, zbog toplotne izolacije donjih dijelova krzna, samo polagano može doprijeti do tijela deve. Ako sunčevo zračenje dolazi direktno na kožu životinje, mora se snažnije hladiti kako bi zadržala podnošljivu temperaturu. Zbog toga, ošišane deve troše oko 50% više vode na znojenje od neošišanih.
Deva ima neobičnu sposobnost da mijenja vlastitu tjelesnu temperaturu, može noću , toplinsku energiju prenijeti direktno na hladni noćni zrak i tako sniziti tjelesnu temperaturu na 34°C. Ovu naročitu sposobnost deva koristi samo u slučaju nedovoljne raspoložive količine vode. Ako ima dovoljno vode, deva održava stalnu tjelesnu temperaturu.
Spolna zrelost kod ženki nastupa u dobi od tri, a kod mužjaka četiri do šest godina. Očekivana životna dob procjenjuje se na oko 40 do 50 godina. Dromedari su dnevno aktivne životinje. Kad žive poluslobodno, okupljaju se najčešće u haremske skupine s jednim mužjakom i nekoliko ženki s mladuncima. Nedorasli mužjaci, potjerani iz haremske skupine, često se okupljaju u grupe koje nisu dugovječne. Parenje se najčešće odvija zimi, no povezano je s kišnim razdobljem.Gestacija traje 360 do 440 dana, a uobičajeno je da ženka donosi na svijet samo jedno, vrlo rijetko dva mladunca. Novorođeni mladunci su potrkušci, što znači da već nakon par sati mogu hodati i trčati. Majka se o podmlatku brine dvije godine. Doji ga godinu do godinu i pol, no još neko vrijeme brine o njemu. Dvije godine od jednog, ženka koti slijedećeg mladunca.
Kao sve deve, i ova je biljojed koji se hrani svim vrstama biljki, i bodljikavim i slanim. Hranu gutaju gotovo nesažvakanu. Takva, prvo dolazi u prednji dio želuca da bi bila konačno provarena tek nakon preživanja.
Deve dodiruju tlo predzadnjim i zadnjim člancima prstiju jer nemaju kopita nego samo savijene nokte koji štite samo prednji rub stopala. Prsti se oslanjaju na elastične "jastučiće" od vezivnog tkiva koji tvore široko, žuljevito stopalo. Po dva prsta (treći i četvrti) čine središnju os, dok su ostali prsti potpuno zakržljali. Pored toga, deve se kreću izmjenično podižući lijevi odnosno desni par noge istovremeno, zbog čega se u hodu izraženo ljuljaju.
U Australiju su dovezene iz Afganistana. Služile su za istraživanje unutrašnjosti kontinenta i za prijevoz tereta preko suhih pustinja i polupustinja. Nakon uvođenja motornih vozila i razvoja željezničkog prometa izgubile su prvobitnu važnost zbog čega su ih uglavnom oslobodili pa se jedino u Australiji još uvijek mogu naći divlje deve. S razvojem turizma deve su, posebice u unutrašnjosti Australije, opet dobile na važnosti. Tako je npr. u turističku ponudu grada Broome na sjeverozapadnom dijelu Zapadne Australije uvršteno i jahanje deva po pješčanim plažama, a u najpoznatijem turističkom centru u unutrašnjosti Australije Alice Springsu, organizira se vrlo popularna utrka deva.
Životinje imaju dugačak, savijen vrat i izduženu, relativno malu glavu. Gornja usna im je rascijepljena, a radi zaštite od oluje oči imaju dvostruki red dugih trepavica i obrva, a nosnice su dva proreza koje u pješčanoj oluji mogu zatvoriti. Želudac im, kao kod svih deva, ima više odjeljaka što olakšava probavu biljne hrane, a za razliku od preživača u želucu imaju žlijezde.
U grbi pohranjuju masti čije naknadno korištenje omogućuje životinjama, da izdrže do 30 dana bez hrane. Zalihu vode, koja se kreće oko 100 do 150 litara dovoljna je da životinja izdrži 2 tjedna bez pića. Posjeduju zapanjujuću sposobnost da u roku od 10 minuta mogu popiti i "spremiti" više od 100 litara. U vrijeme dok ne pije vodu, bez posljedica po zdravlje dromedari mogu izgubiti i do 25% tjelesne težine, a zatim u roku od 10 minuta, pijenjem ponovo vratiti tjelesnu težinu izgubljenu znojenjem.
I krzno pomaže devama u štednji vode. Snažno dnevno sunčevo zračenje većim dijelom apsorbira vanjski sloj krzna. Vanjski sloj zagrije na temperaturu koja je viša od temperature okolnog zraka, pa dio toplotne energije prelazi na okolni zrak. Ostatak toplinske energije, zbog toplotne izolacije donjih dijelova krzna, samo polagano može doprijeti do tijela deve. Ako sunčevo zračenje dolazi direktno na kožu životinje, mora se snažnije hladiti kako bi zadržala podnošljivu temperaturu. Zbog toga, ošišane deve troše oko 50% više vode na znojenje od neošišanih.
Deva ima neobičnu sposobnost da mijenja vlastitu tjelesnu temperaturu, može noću , toplinsku energiju prenijeti direktno na hladni noćni zrak i tako sniziti tjelesnu temperaturu na 34°C. Ovu naročitu sposobnost deva koristi samo u slučaju nedovoljne raspoložive količine vode. Ako ima dovoljno vode, deva održava stalnu tjelesnu temperaturu.
Spolna zrelost kod ženki nastupa u dobi od tri, a kod mužjaka četiri do šest godina. Očekivana životna dob procjenjuje se na oko 40 do 50 godina. Dromedari su dnevno aktivne životinje. Kad žive poluslobodno, okupljaju se najčešće u haremske skupine s jednim mužjakom i nekoliko ženki s mladuncima. Nedorasli mužjaci, potjerani iz haremske skupine, često se okupljaju u grupe koje nisu dugovječne. Parenje se najčešće odvija zimi, no povezano je s kišnim razdobljem.Gestacija traje 360 do 440 dana, a uobičajeno je da ženka donosi na svijet samo jedno, vrlo rijetko dva mladunca. Novorođeni mladunci su potrkušci, što znači da već nakon par sati mogu hodati i trčati. Majka se o podmlatku brine dvije godine. Doji ga godinu do godinu i pol, no još neko vrijeme brine o njemu. Dvije godine od jednog, ženka koti slijedećeg mladunca.
Kao sve deve, i ova je biljojed koji se hrani svim vrstama biljki, i bodljikavim i slanim. Hranu gutaju gotovo nesažvakanu. Takva, prvo dolazi u prednji dio želuca da bi bila konačno provarena tek nakon preživanja.
Deve dodiruju tlo predzadnjim i zadnjim člancima prstiju jer nemaju kopita nego samo savijene nokte koji štite samo prednji rub stopala. Prsti se oslanjaju na elastične "jastučiće" od vezivnog tkiva koji tvore široko, žuljevito stopalo. Po dva prsta (treći i četvrti) čine središnju os, dok su ostali prsti potpuno zakržljali. Pored toga, deve se kreću izmjenično podižući lijevi odnosno desni par noge istovremeno, zbog čega se u hodu izraženo ljuljaju.
U Australiju su dovezene iz Afganistana. Služile su za istraživanje unutrašnjosti kontinenta i za prijevoz tereta preko suhih pustinja i polupustinja. Nakon uvođenja motornih vozila i razvoja željezničkog prometa izgubile su prvobitnu važnost zbog čega su ih uglavnom oslobodili pa se jedino u Australiji još uvijek mogu naći divlje deve. S razvojem turizma deve su, posebice u unutrašnjosti Australije, opet dobile na važnosti. Tako je npr. u turističku ponudu grada Broome na sjeverozapadnom dijelu Zapadne Australije uvršteno i jahanje deva po pješčanim plažama, a u najpoznatijem turističkom centru u unutrašnjosti Australije Alice Springsu, organizira se vrlo popularna utrka deva.
Endemske biljne vrste u Bosni i Hercegovini
Bosanski ljiljan
Bosanski ljiljan ili zlatni ljiljan pripada porodici Liliaceae (ljiljani ili lukovi), a njegova naučna oznaka ili binarna nomenklatura je Lilium bosniacum. Njegova kromosomska garnitura je 24 i on je diploid. To je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvijeta u svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. Latice su debele i savijene unatrag, a prašnici strše. Raste na krškim grebenima od 1200 do 1900 m. Dugo je smatran podvrstom Lilium pyrenaicum-a ili kranjskog ljiljana (lilium carniolicum), ali je 2005. priznat kao zasebna vrsta.
Pripada carstvu Plantae, diviziji Magnoliophyta, razredu Liliopsida, redu Liliales, te rodu Lilium.
Vrtoglav
Vrtoglav pripada porodici Liliaceae, a njegova naučna oznaka je lilium cattaniae. Kromosomska garnitura mu je 24 i on je diploid. Endemska je biljka dinarida. Vrtoglav je trajnica koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm. Cvijeta u lipnju i srpnju. Plod je okruglasta široka čahura, širine do 2 cm. U njoj je veliki broj horizontalno smještenih svijetlosmeđih sjemenki. Listovi su kopljasti i oštri. Srednji su u pršljenu, a ostali su razbacani. Cvjetovi stoje savijeno, cvjetni listići su zavrnuti, bez mrlja, jednobojni, boje tamnoga vina, polen je narančast, stapke plodova privijeno se uzdižu. Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u višim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se susreće u škrapama i vrtačama, na dubokim i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim grupama. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr. Pripada carstvu plantae, redu liliales, te rodu lilium.
Bosanska mišjakinjica
Bosanska mišjakinjica je endemska biljka Istočnih Dinarida iz porodice Caryophyllaceae(karanfili). Višegodišnja je biljka sa gustim busenjem, visoka oko 15-30 cm. Stabljike su joj brojne, obično uspravne. Pri osnovi su odrvenile, a pri dnu razgranate, gole ili dlakave. Listovi su joj linearno lančasti ili¬ linearno končasti ili šiljasti. Priliježu uz stabljiku, a dugi su oko 5-10 mm, a pri osnovi su prošireni. Cvjeta od svibnja do lipnja. Peteljke cvijeta su gole ili dla¬kave. Čašični listići su usko lančasti, bijeli, dugi 3-4 mm. Krunica je bijela, a latice kraće od čašice ili jednake dužine. Izduženo su jajasti, a u osnovi 5 spoljnih prašnika su valjkasto produžene i rascijepljene žlijezde pa izgleda da ih je 10. Plod čahura je jajoliko valjkast, dvostruko kraći od čašice. Sjemenke su sitne, svijetlosmeđe, duge 0,8-1 mm, a široke 0,5-0,8 mm. Bosanska mišjakinjica raste na krečnjačkim i serpentinskim kamenjarama i suhim kamenjarskim pašnjacima, glavninom u pojasu subalpske vegetacije. Izrazito je heliofitna vrsta. Naučna oznaka joj je minuartia bosniaca i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu minuartia.
Hercegovački zvončić
Hercegovački zvončić pripada porodici campanulaceae(zvončići), a njegova naučna oznaka je campanula hercegovina. Kromosomska garnitura mu je 34 i diploid je. Lomljiva je viseća trajnica dužine 12-20, ponekad i 40 cm. Ima debeli, poluodrvenjeni kvrgavi rimozom koji može duboko prodrijeti i u uske pukotine krečnjačkih litica. Stabljike su mu broj¬ne, uglaste, ispresavijane. Listovi sterilnih jedinki su okupljeni u čupercima, jajoliki, zašiljeni, pri bazi srcoliki, bu¬brežasti. Obostrano imaju po 2-3 zuba. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su u vršnim grozdovima, iz kategorije malocvjetnih. Kru¬nica je gola, svijetlomodra. Plod ovog zvončića je zavrnuta čahura, u kojoj je mnogo sjemenki. Otvara se sa strane, a sam vrh ploda ostaje zatvoren .Staništa hercegovačkog zvončića su pukotine okomitih, (polu)zasjenjenih krečnjačkih i krečnjačko-dolomi¬tskih stijena, obično na nadmorskim visinama od oko 1150-1500 m. Karateri¬stična je vrsta endemske asocijacije. Ovaj zvončić je endem Jugoistočnih Dinarida. U BiH, odnosno Hercegovini najveće lokalne populacije su u kanjonu Neretve, Rakitnice, Dive Grabovice, Drežnice, na Prenju, Čvrsnici, Piasi i Veležu. Pripada carstvu plantae, te rodu campanula.
Hercegovačka lazarkinja
Hercegovačka lazarkinja pripada porodici rubiaceae, a njena naučna oznaka je asperula hercegovina. Ovaj endem je višegodišnja biljka koja bude visoka oko 10-20 cm. Može biti gola ili dlakava. Listovi se javljaju u prividnim pršljenovima, dugi oko 13-25 cm. Linearno su lančasti, goli ili dlakavi, sa hrapavim rubovima. Imaju 6-12 involukralnih listića. Oblik im je jajasto-lančast do jajast. Cvjeta u lipnju i kolovozu. Cvjetovi se nalaze u pseudoštitastim cvatovima, koji su inflorescencija sastavljena od 25-30 cvjetova. Krunica je četverodijelna, dužine 3-5 mm, bijela je do ružičasta. Cvijet ima ljevkast vjenčic s jasno razvijenom dugom cijevi, a obod mu je razdijeljen na 4 režnjića, koji su razvraćeni na strane. Lapovi cvjetne čašice su slabo razvijeni. Žig tučka je dvodijelan i duži od krunice. Najčešće stanište ove biljke su pukotine krečnjačkih stijena, na nadmorskoj visini od oko 1700-2100 m. Javlja se u endemskin dinarskim biljnim zajednicama.Bosanskohercegovački je endem centralnih Dinarida, Bjelašnice i planina hercegovačkog endemskog centra Prenj, Čvrsnica, Čabulja i Velež. Pripada carstvu plantae, te rodu asperula.
Halačija
Halačija pripada porodici boraginaceae(oštrolisti), a njena naučna oznaka je halacsya sendtneri. Kromosomska garnitura oj je 22 i diploid je. Halačija je višegodišnja busjenasta biljka sa ustajućim jednostavnim stabljikama i dugim korijenovim sistemom. Stabljike su pokrivene dlačicama. Listovi su jednostavni, cjelovitog ruba. Listovi koji su na stablu su znatno sitniji, naizmjenični i obrasli dlačicama. Cvjeta u svibnju. Cvjetovi su dvospolni, malo razrezani i imaju dvostruko ocvijeće: čašicu i krunicu. U čašici je 5 lapova koji su međusobno uglavnom srasli. Zlatnožuta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta. Od rasplodnih organa ima 5 prašnika i jednovrati tučak. Prašnici su prirasli za cijev krunice, a antere su im zašiljene, na obodu trepavičaste. Tučak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je četverodijelna. Plod je suh, nakon dozrijevanja raspada se u 4 plodića koji su trouglasto jajoliki. U sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje osebujnu lijepotu. Raste na otvorenim serpentinskim kamenjarama između menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190-1500 m. Endem je Dinarida. U Bosni raste oko Maglaja, Žepča, Zavidovića, Olova, Višegrada. Pripada carstvu plantae, te rodu halacsya.
Zelenkasta ivančica
Zelenkasta ivančica pripada porodici compositae-asteraceae(glavočike), a njena naučna oznaka je leucanthemum. Kromosomska garnitura joj je 54 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu leucanthemum. Ova margareta je višegodišnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog stabla- rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno razgranate. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji listovi na stabljici su široki 3-4 mm. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku. Srednji listovi stabljike su usko-linearni. Rubovi su im oštri, sa prema na¬prijed upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cje¬loviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2 mm, pretežno cjeloviti. Cvjeta u lipnju i srpnju. Cvjetne glavice su krupne, promjera 3-5 mm. Ahe¬nije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne, sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uz-dužnih rebara, a u udubljenjima su crni. U okviru ove vrste opisana su dva taksona: forma simplex horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i forma ramosum horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka. Zelenkasta ivančica raste na pašnjacima sa karbonatnom pod¬logom, pretežno u fitocenozama obilježenim vrstama scorzone¬ra i hrysopogon. Javlja se u pojasu nadmorskih visina između 1400-1800 m. Endem je Jugoistočnih Dinarida.
Bosanski staračac
Bosanski staračac pripada porodici asteraceae, a njegova naučna oznaka je senecio bosniacus. Pripada cartvu planatae, te rodu senecio. Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjelim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40-70 cm. Sivobijele su, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Listovi su izduženo ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku. Cvijeta od lipnja do rujna. Ovojni listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Bosanski staračac naseljava karbonatne kamenjare i stijene na nadmorskim visinama od oko 1000-2000 m. Endem je bosanskohercegovačkih Dinarida.
Bosanski dičak
Bosanski dičak ili bosanska repnica ili bosanska barbica pripada porodici brassicaceae, a njegova naučna oznaka je barbarea bosniaca. Pripada carstvu plantae, te rodu barbarea. Bosanski dičak je trajnica visine oko 25-55 cm. Stabljike su mu visoke, uspravne, a na poprečnom presjeku uglaste. Izbrazdane su i obrasle listovima. Li¬stovi su naizmjenični, a pri dnu formiraju rozetu. Svi su debeli i goli. Drška listova je pri dnu proširena i okriljena. Srednji i gornji listovi stabljike često imaju režnjeve koji su međusobno spo¬jeni širokim krilima. Cvjeta u svibnju i lipnju. Cvjetovi su brojni, dvospolni i pravilni, sa dugim peteljkama. Latice su duge oko 7-8 mm, obrnuto jajolike, pri osnovi kli¬nasto sužene, a na vrhu blago udubljene. Peteljke ploda su relativno kratke, tj. duge 4-6 mm, neznatno tanje od ploda. Plod je široka komuška. Jajolike sje¬menke su sivkastosmeđe, gole su, a na površini mrežasto fino naborane. Bosanski dičak raste na vlažnim livadama, rubovima poplavnih šuma i šikara, uz jarkove i puteve, a nađe se i u vegetaciji mezofilnih livada, na nadmorskim visinama oko 650-1300 m nadmorske visine. Uspijeva na svježim, hran¬ljivim, ilovastim ili pjeskovitim tlima, na sunčanim ili blago zasjenjenim pozicijama. Endem je centralnih Dinarida, tačnije bosanski stenoendem.
Zvonce sutjeske
Zvonce sutjeske pripada porodici Campanulaceae, a njegova naučna oznaka je Edraianthus sutjeskae. Kromosomska garnitura mu je 32 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu Edraianthus. Kao i ostale vrste roda Edraianthus, i ova biljka je trajnica, obično visine oko 2-5 cm. Relativno je visoka, često polegla ili uspravna i gola, rijetko dlakava. Listovi su malo ljepljivi, sjajni, najcešće goli. Cjelovitog su ruba ili slabo nazubljeni, malo dlakavi. Brakteje su malobrojne, usko izdužene. U osnovi su proširene i zelene sa purpurnim prelivom. Čaška je duga 5-10 mm, purpurno-crvena ili žuckasta. Cvjeta u lipnju i srpnju. Krunica je zvonasta, tamnoljubičasta. Plod je tobolac sa nepravilnim zaklopcima koji se otvaraju na vrhu i otpadaju. Sjemenke su jajolike, pljosnate, široko elipsoidne. Ovo zvonce raste na stijenama i u vegetaciji polusmirenih šikara do vrhova visokih planina u brojnim zajednicama. Opisan je u kanjonu Sutjeske, na stijenama Vratara, a ima ga i na Volujaku, Magliću i Zelengori.
Bosanska kadulja
Bosanska kadulja pripada porodici lamiaceae, a njena naučna oznaka je Salvia pratense varbossania. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu salvia. Vrhbosanska kadulja je trajnica koja naraste do 60 cm, sa jakim i veoma razgranatim korijenovim sistemom. Stabljike su joj uzdignute, jednostavne ili razgranate, obrasle dugim oštrim bijelim dlakama. Listovi ove kadulje su perasti, dlakavi, sastavljeni od 4-6 parova li¬nearnih režnjeva. Cvjeta u svibnju. Ocvijeće je rastresito, a u prividnim pršljenima se nalazi po 4-6 cvjetova. Krunica je ljubičastoplava, duga 9-12 mm, gusto dlakava, a antere su žute. Plod je oraščić, dug oko 2 mm, zaobljen i kestenjastosmeđ, bez sjaja. Ova kadulja raste na zaravnjenim pozicijama, kao što su polja, vinogradi i sl. na nadmorskim visinama od oko 400 m. Može se naći i u područjima koja imaju stepska obilježja. Osebujnom kserofilnom građom, prilagođena je klimatskim ekstremima, kao što su suša i visoke ljetne, kao i niske zimske temperature, snažni vjetrovi. Po svim tim prilagodbama, izraziti je heliofit.
Pančićeva omorika
Pančićeva omorika pripada porodici pinaceae, a njena naučna oznaka je picea omorika. Kromosomska garnitura joj je 24 i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji phinophyta, te rodu picea. To je tanko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Ona je endem područja Podrinja, zapadne Srbije i istočne Bosne(okolina Višegrada). Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine, kod sela Zaovine i Rastišta. Stablo omorike je visoko 30-40 m i oko 50-60 cm u promjeru, sa pravim i vitkim deblom, usko¬ piramidalne krošnje. Kora joj je tanka, crveno¬-smeđa, a ljušti se u većim nepravilnim komadima. Kestenjasti pupoljci su sitni, jajoliki i bez smole, dugi oko 3-4 mm. Gornja strana iglica je tamnozelena i sjajna, a donja ima dvije plavičastobijele pruge stoma. Cvjeta u travnju i svibnju. Muški cvjetovi su svijetlo do ljubičasto smeđi i vise prema dolje. Omorika je jednodomna, anemofilna vrsta. Dobro podnosi hladnoću i veliku sušu. Zbog izvanrednih estetskih svojstava često se javlja u gradskoj hortikulturi, jer je otporna i na dim, prašinu i izduvne plinove. Omorika raste na strmim, krečnjačkim obroncima, gdje obrazuje endemicne zajednice sa smrčom i jelom. Rijetko je ima na geološkim podlogama od serpentina i dijabaza. Ovaj četinar je endem srednjeg Podrinja.
Žalosna zijevalica
Žalosna zijevalica ili žalosni strupnik pripada porodici srophulariaceae, a njena naučna oznaka je srophularia tristis. Pripada carstvu plantae, te rodu srophularia. Žalosna zijevalica je dvogodišnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpur¬ni. Stabljike su joj visoke oko 20-60 cm. Cvjeta u svibnju i lipnju, ponekad i u srpnju. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki. Raste na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325-1100 m. Susreće se u endemskim zajed¬nicama pograničnog dijela istočne Bosne i zapadne Srbije. Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drin¬skog, okolina Rudog, Rudo, Mioče, Vardište.
Grahorica
Grahorica ili grašica pripada porodici fabaceae(mahunarke), a njena naučna oznaka je vicia montenegrina. Pripada carstvu plantae, te rodu vicia. Ova grahorica je trajnica visine oko 40-60 cm, sa oštro uglastim, krtim golim stabljikama. Listovi su joj perasti, sa¬stavljeni od 8 do 17, ponekad i do 28 listića. Duguljasti su i pri osnovi zaokrugljeni, a pri vrhu okruglasti ili odrezani, sa malim šiljkom. Sezona cvjetanja je u lipnju i srpnju. Cvjetovi su dugi 14-15 mm, na dugim okruglim, uzdužno izbrazdanim, oskudno dlakavim peteljkama, dužine 3-4 mm. Tamnoplavi su, sa tamnijim žilicama. Čašica je duga 7-8 mm, svijetlozelena, s gornje strane malo ljubičasto nijansirana. Plod je mahuna, koja je početku svijetlozelena i gola, pljosnata. Do zrenja dostigne dužinu od oko 20-21 mm. Jednobojno su kestenjastosmeđe, a iznutra su bjeličaste i svilenkastosjajne. Staništa grahorice se nalaze na nadmorskim visinama od oko 900 -1760 m, pretežno na rubovima bukovih i mješovitih četinarskih šuma. Često raste u subalpskoj bukovoj šumi, u klekovini bora i drugdje. Endem je zapadnobalkanskih prostora, pretežno u Bosni i Hercegovini: Treskavica, Bukovik kod Sarajeva, Jahorina, Šator, Bokševica kod Ostrošca, kanjon Rakitnice.
Bosanski ljiljan ili zlatni ljiljan pripada porodici Liliaceae (ljiljani ili lukovi), a njegova naučna oznaka ili binarna nomenklatura je Lilium bosniacum. Njegova kromosomska garnitura je 24 i on je diploid. To je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvijeta u svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. Latice su debele i savijene unatrag, a prašnici strše. Raste na krškim grebenima od 1200 do 1900 m. Dugo je smatran podvrstom Lilium pyrenaicum-a ili kranjskog ljiljana (lilium carniolicum), ali je 2005. priznat kao zasebna vrsta.
Pripada carstvu Plantae, diviziji Magnoliophyta, razredu Liliopsida, redu Liliales, te rodu Lilium.
Vrtoglav
Vrtoglav pripada porodici Liliaceae, a njegova naučna oznaka je lilium cattaniae. Kromosomska garnitura mu je 24 i on je diploid. Endemska je biljka dinarida. Vrtoglav je trajnica koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm. Cvijeta u lipnju i srpnju. Plod je okruglasta široka čahura, širine do 2 cm. U njoj je veliki broj horizontalno smještenih svijetlosmeđih sjemenki. Listovi su kopljasti i oštri. Srednji su u pršljenu, a ostali su razbacani. Cvjetovi stoje savijeno, cvjetni listići su zavrnuti, bez mrlja, jednobojni, boje tamnoga vina, polen je narančast, stapke plodova privijeno se uzdižu. Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u višim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se susreće u škrapama i vrtačama, na dubokim i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim grupama. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr. Pripada carstvu plantae, redu liliales, te rodu lilium.
Bosanska mišjakinjica
Bosanska mišjakinjica je endemska biljka Istočnih Dinarida iz porodice Caryophyllaceae(karanfili). Višegodišnja je biljka sa gustim busenjem, visoka oko 15-30 cm. Stabljike su joj brojne, obično uspravne. Pri osnovi su odrvenile, a pri dnu razgranate, gole ili dlakave. Listovi su joj linearno lančasti ili¬ linearno končasti ili šiljasti. Priliježu uz stabljiku, a dugi su oko 5-10 mm, a pri osnovi su prošireni. Cvjeta od svibnja do lipnja. Peteljke cvijeta su gole ili dla¬kave. Čašični listići su usko lančasti, bijeli, dugi 3-4 mm. Krunica je bijela, a latice kraće od čašice ili jednake dužine. Izduženo su jajasti, a u osnovi 5 spoljnih prašnika su valjkasto produžene i rascijepljene žlijezde pa izgleda da ih je 10. Plod čahura je jajoliko valjkast, dvostruko kraći od čašice. Sjemenke su sitne, svijetlosmeđe, duge 0,8-1 mm, a široke 0,5-0,8 mm. Bosanska mišjakinjica raste na krečnjačkim i serpentinskim kamenjarama i suhim kamenjarskim pašnjacima, glavninom u pojasu subalpske vegetacije. Izrazito je heliofitna vrsta. Naučna oznaka joj je minuartia bosniaca i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu minuartia.
Hercegovački zvončić
Hercegovački zvončić pripada porodici campanulaceae(zvončići), a njegova naučna oznaka je campanula hercegovina. Kromosomska garnitura mu je 34 i diploid je. Lomljiva je viseća trajnica dužine 12-20, ponekad i 40 cm. Ima debeli, poluodrvenjeni kvrgavi rimozom koji može duboko prodrijeti i u uske pukotine krečnjačkih litica. Stabljike su mu broj¬ne, uglaste, ispresavijane. Listovi sterilnih jedinki su okupljeni u čupercima, jajoliki, zašiljeni, pri bazi srcoliki, bu¬brežasti. Obostrano imaju po 2-3 zuba. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su u vršnim grozdovima, iz kategorije malocvjetnih. Kru¬nica je gola, svijetlomodra. Plod ovog zvončića je zavrnuta čahura, u kojoj je mnogo sjemenki. Otvara se sa strane, a sam vrh ploda ostaje zatvoren .Staništa hercegovačkog zvončića su pukotine okomitih, (polu)zasjenjenih krečnjačkih i krečnjačko-dolomi¬tskih stijena, obično na nadmorskim visinama od oko 1150-1500 m. Karateri¬stična je vrsta endemske asocijacije. Ovaj zvončić je endem Jugoistočnih Dinarida. U BiH, odnosno Hercegovini najveće lokalne populacije su u kanjonu Neretve, Rakitnice, Dive Grabovice, Drežnice, na Prenju, Čvrsnici, Piasi i Veležu. Pripada carstvu plantae, te rodu campanula.
Hercegovačka lazarkinja
Hercegovačka lazarkinja pripada porodici rubiaceae, a njena naučna oznaka je asperula hercegovina. Ovaj endem je višegodišnja biljka koja bude visoka oko 10-20 cm. Može biti gola ili dlakava. Listovi se javljaju u prividnim pršljenovima, dugi oko 13-25 cm. Linearno su lančasti, goli ili dlakavi, sa hrapavim rubovima. Imaju 6-12 involukralnih listića. Oblik im je jajasto-lančast do jajast. Cvjeta u lipnju i kolovozu. Cvjetovi se nalaze u pseudoštitastim cvatovima, koji su inflorescencija sastavljena od 25-30 cvjetova. Krunica je četverodijelna, dužine 3-5 mm, bijela je do ružičasta. Cvijet ima ljevkast vjenčic s jasno razvijenom dugom cijevi, a obod mu je razdijeljen na 4 režnjića, koji su razvraćeni na strane. Lapovi cvjetne čašice su slabo razvijeni. Žig tučka je dvodijelan i duži od krunice. Najčešće stanište ove biljke su pukotine krečnjačkih stijena, na nadmorskoj visini od oko 1700-2100 m. Javlja se u endemskin dinarskim biljnim zajednicama.Bosanskohercegovački je endem centralnih Dinarida, Bjelašnice i planina hercegovačkog endemskog centra Prenj, Čvrsnica, Čabulja i Velež. Pripada carstvu plantae, te rodu asperula.
Halačija
Halačija pripada porodici boraginaceae(oštrolisti), a njena naučna oznaka je halacsya sendtneri. Kromosomska garnitura oj je 22 i diploid je. Halačija je višegodišnja busjenasta biljka sa ustajućim jednostavnim stabljikama i dugim korijenovim sistemom. Stabljike su pokrivene dlačicama. Listovi su jednostavni, cjelovitog ruba. Listovi koji su na stablu su znatno sitniji, naizmjenični i obrasli dlačicama. Cvjeta u svibnju. Cvjetovi su dvospolni, malo razrezani i imaju dvostruko ocvijeće: čašicu i krunicu. U čašici je 5 lapova koji su međusobno uglavnom srasli. Zlatnožuta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta. Od rasplodnih organa ima 5 prašnika i jednovrati tučak. Prašnici su prirasli za cijev krunice, a antere su im zašiljene, na obodu trepavičaste. Tučak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je četverodijelna. Plod je suh, nakon dozrijevanja raspada se u 4 plodića koji su trouglasto jajoliki. U sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje osebujnu lijepotu. Raste na otvorenim serpentinskim kamenjarama između menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190-1500 m. Endem je Dinarida. U Bosni raste oko Maglaja, Žepča, Zavidovića, Olova, Višegrada. Pripada carstvu plantae, te rodu halacsya.
Zelenkasta ivančica
Zelenkasta ivančica pripada porodici compositae-asteraceae(glavočike), a njena naučna oznaka je leucanthemum. Kromosomska garnitura joj je 54 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu leucanthemum. Ova margareta je višegodišnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog stabla- rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno razgranate. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji listovi na stabljici su široki 3-4 mm. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku. Srednji listovi stabljike su usko-linearni. Rubovi su im oštri, sa prema na¬prijed upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cje¬loviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2 mm, pretežno cjeloviti. Cvjeta u lipnju i srpnju. Cvjetne glavice su krupne, promjera 3-5 mm. Ahe¬nije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne, sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uz-dužnih rebara, a u udubljenjima su crni. U okviru ove vrste opisana su dva taksona: forma simplex horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i forma ramosum horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka. Zelenkasta ivančica raste na pašnjacima sa karbonatnom pod¬logom, pretežno u fitocenozama obilježenim vrstama scorzone¬ra i hrysopogon. Javlja se u pojasu nadmorskih visina između 1400-1800 m. Endem je Jugoistočnih Dinarida.
Bosanski staračac
Bosanski staračac pripada porodici asteraceae, a njegova naučna oznaka je senecio bosniacus. Pripada cartvu planatae, te rodu senecio. Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjelim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40-70 cm. Sivobijele su, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Listovi su izduženo ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku. Cvijeta od lipnja do rujna. Ovojni listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Bosanski staračac naseljava karbonatne kamenjare i stijene na nadmorskim visinama od oko 1000-2000 m. Endem je bosanskohercegovačkih Dinarida.
Bosanski dičak
Bosanski dičak ili bosanska repnica ili bosanska barbica pripada porodici brassicaceae, a njegova naučna oznaka je barbarea bosniaca. Pripada carstvu plantae, te rodu barbarea. Bosanski dičak je trajnica visine oko 25-55 cm. Stabljike su mu visoke, uspravne, a na poprečnom presjeku uglaste. Izbrazdane su i obrasle listovima. Li¬stovi su naizmjenični, a pri dnu formiraju rozetu. Svi su debeli i goli. Drška listova je pri dnu proširena i okriljena. Srednji i gornji listovi stabljike često imaju režnjeve koji su međusobno spo¬jeni širokim krilima. Cvjeta u svibnju i lipnju. Cvjetovi su brojni, dvospolni i pravilni, sa dugim peteljkama. Latice su duge oko 7-8 mm, obrnuto jajolike, pri osnovi kli¬nasto sužene, a na vrhu blago udubljene. Peteljke ploda su relativno kratke, tj. duge 4-6 mm, neznatno tanje od ploda. Plod je široka komuška. Jajolike sje¬menke su sivkastosmeđe, gole su, a na površini mrežasto fino naborane. Bosanski dičak raste na vlažnim livadama, rubovima poplavnih šuma i šikara, uz jarkove i puteve, a nađe se i u vegetaciji mezofilnih livada, na nadmorskim visinama oko 650-1300 m nadmorske visine. Uspijeva na svježim, hran¬ljivim, ilovastim ili pjeskovitim tlima, na sunčanim ili blago zasjenjenim pozicijama. Endem je centralnih Dinarida, tačnije bosanski stenoendem.
Zvonce sutjeske
Zvonce sutjeske pripada porodici Campanulaceae, a njegova naučna oznaka je Edraianthus sutjeskae. Kromosomska garnitura mu je 32 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu Edraianthus. Kao i ostale vrste roda Edraianthus, i ova biljka je trajnica, obično visine oko 2-5 cm. Relativno je visoka, često polegla ili uspravna i gola, rijetko dlakava. Listovi su malo ljepljivi, sjajni, najcešće goli. Cjelovitog su ruba ili slabo nazubljeni, malo dlakavi. Brakteje su malobrojne, usko izdužene. U osnovi su proširene i zelene sa purpurnim prelivom. Čaška je duga 5-10 mm, purpurno-crvena ili žuckasta. Cvjeta u lipnju i srpnju. Krunica je zvonasta, tamnoljubičasta. Plod je tobolac sa nepravilnim zaklopcima koji se otvaraju na vrhu i otpadaju. Sjemenke su jajolike, pljosnate, široko elipsoidne. Ovo zvonce raste na stijenama i u vegetaciji polusmirenih šikara do vrhova visokih planina u brojnim zajednicama. Opisan je u kanjonu Sutjeske, na stijenama Vratara, a ima ga i na Volujaku, Magliću i Zelengori.
Bosanska kadulja
Bosanska kadulja pripada porodici lamiaceae, a njena naučna oznaka je Salvia pratense varbossania. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu salvia. Vrhbosanska kadulja je trajnica koja naraste do 60 cm, sa jakim i veoma razgranatim korijenovim sistemom. Stabljike su joj uzdignute, jednostavne ili razgranate, obrasle dugim oštrim bijelim dlakama. Listovi ove kadulje su perasti, dlakavi, sastavljeni od 4-6 parova li¬nearnih režnjeva. Cvjeta u svibnju. Ocvijeće je rastresito, a u prividnim pršljenima se nalazi po 4-6 cvjetova. Krunica je ljubičastoplava, duga 9-12 mm, gusto dlakava, a antere su žute. Plod je oraščić, dug oko 2 mm, zaobljen i kestenjastosmeđ, bez sjaja. Ova kadulja raste na zaravnjenim pozicijama, kao što su polja, vinogradi i sl. na nadmorskim visinama od oko 400 m. Može se naći i u područjima koja imaju stepska obilježja. Osebujnom kserofilnom građom, prilagođena je klimatskim ekstremima, kao što su suša i visoke ljetne, kao i niske zimske temperature, snažni vjetrovi. Po svim tim prilagodbama, izraziti je heliofit.
Pančićeva omorika
Pančićeva omorika pripada porodici pinaceae, a njena naučna oznaka je picea omorika. Kromosomska garnitura joj je 24 i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji phinophyta, te rodu picea. To je tanko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Ona je endem područja Podrinja, zapadne Srbije i istočne Bosne(okolina Višegrada). Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine, kod sela Zaovine i Rastišta. Stablo omorike je visoko 30-40 m i oko 50-60 cm u promjeru, sa pravim i vitkim deblom, usko¬ piramidalne krošnje. Kora joj je tanka, crveno¬-smeđa, a ljušti se u većim nepravilnim komadima. Kestenjasti pupoljci su sitni, jajoliki i bez smole, dugi oko 3-4 mm. Gornja strana iglica je tamnozelena i sjajna, a donja ima dvije plavičastobijele pruge stoma. Cvjeta u travnju i svibnju. Muški cvjetovi su svijetlo do ljubičasto smeđi i vise prema dolje. Omorika je jednodomna, anemofilna vrsta. Dobro podnosi hladnoću i veliku sušu. Zbog izvanrednih estetskih svojstava često se javlja u gradskoj hortikulturi, jer je otporna i na dim, prašinu i izduvne plinove. Omorika raste na strmim, krečnjačkim obroncima, gdje obrazuje endemicne zajednice sa smrčom i jelom. Rijetko je ima na geološkim podlogama od serpentina i dijabaza. Ovaj četinar je endem srednjeg Podrinja.
Žalosna zijevalica
Žalosna zijevalica ili žalosni strupnik pripada porodici srophulariaceae, a njena naučna oznaka je srophularia tristis. Pripada carstvu plantae, te rodu srophularia. Žalosna zijevalica je dvogodišnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpur¬ni. Stabljike su joj visoke oko 20-60 cm. Cvjeta u svibnju i lipnju, ponekad i u srpnju. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki. Raste na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325-1100 m. Susreće se u endemskim zajed¬nicama pograničnog dijela istočne Bosne i zapadne Srbije. Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drin¬skog, okolina Rudog, Rudo, Mioče, Vardište.
Grahorica
Grahorica ili grašica pripada porodici fabaceae(mahunarke), a njena naučna oznaka je vicia montenegrina. Pripada carstvu plantae, te rodu vicia. Ova grahorica je trajnica visine oko 40-60 cm, sa oštro uglastim, krtim golim stabljikama. Listovi su joj perasti, sa¬stavljeni od 8 do 17, ponekad i do 28 listića. Duguljasti su i pri osnovi zaokrugljeni, a pri vrhu okruglasti ili odrezani, sa malim šiljkom. Sezona cvjetanja je u lipnju i srpnju. Cvjetovi su dugi 14-15 mm, na dugim okruglim, uzdužno izbrazdanim, oskudno dlakavim peteljkama, dužine 3-4 mm. Tamnoplavi su, sa tamnijim žilicama. Čašica je duga 7-8 mm, svijetlozelena, s gornje strane malo ljubičasto nijansirana. Plod je mahuna, koja je početku svijetlozelena i gola, pljosnata. Do zrenja dostigne dužinu od oko 20-21 mm. Jednobojno su kestenjastosmeđe, a iznutra su bjeličaste i svilenkastosjajne. Staništa grahorice se nalaze na nadmorskim visinama od oko 900 -1760 m, pretežno na rubovima bukovih i mješovitih četinarskih šuma. Često raste u subalpskoj bukovoj šumi, u klekovini bora i drugdje. Endem je zapadnobalkanskih prostora, pretežno u Bosni i Hercegovini: Treskavica, Bukovik kod Sarajeva, Jahorina, Šator, Bokševica kod Ostrošca, kanjon Rakitnice.
Charles Robert Darwin
Charles Robert Darwin bio je engleski prirodoslovac i geolog. Utemeljitelj je moderne teorije evolucije koja vrijedi i danas.
Rođen je 12.veljače 1809. godine u bogatoj obitelji u gradiću Shrewsbury u jugozapadnoj Engleskoj. Po želji svog oca, liječnika, upisao je studij medicine, ali ga ubrzo i napustio te upisao teologiju koju je i diplomirao na Christ's Collegeu u Cambridgeu. Tamo je upoznao geologa Adama Sedgwicka s kojim je, zbog velike sklonosti geologiji, obilazio razne krajeve radi istraživanja. Profesor botanike John Henslow također je bio jedan od utjecaja na mladoga Darwina; Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka (prikupljanje kukaca bio je u to vrijeme veoma popularan vid razonode). Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. godine Darwin je, kao mladić od 22 godine, na preporuku profesora Henslowa krenuo na petogodišnje istraživačko putovanje u južna mora, u krajeve oko južnog dijela Južne Amerike. Na velikom ratnom brodu „Beagle“ počelo je formiranje mladog prirodnjaka, ali ne više u prirodoslovnim kabinetima, već u otvorenoj prirodi. Na ovom putovanju Darwin je istraživao sve od stijena i djelovanja geoloških sila do fosila ali i živih organizama, pa je tako skupljao uzorke kukaca, ali i drugih životinja, te secirao morske beskralježnjake, a o svemu je pažljivo vodio bilješke, koje su nekoliko puta tokom putovanja bile poslane natrag u Cambridge. Mnoga od Darwinovih opažanja bila su oprečna tada široko zastupljenoj teoriji nastanka vrsta, odnosno života na zemlji, tj. fiksizmu, što je Darwina natjeralo da razvije svoje ideje o promjenjivosti vrsta, ideje koje je konačno objavio 1836. nakon povratka u Englesku. Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. godine u novinama, u isto vrijeme kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, mladi prirodoslovac koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija u cijelosti je objavljena 1859. godine pod naslovom Postanak vrsta (The Origin of Species). Knjiga je to koja je šokirala svijet, te je, iako isprva žestoko kritizirana, postavila teoriju evolucije koja je izdržala test vremena i postala najvažnija teorija prirodnih nauka, te najzad učvrstila Darwina kao jednu od najvažnijih ličnosti u povijesti znanosti, ali i, možemo s uvjerenjem reći, čovječanstva.
Rođen je 12.veljače 1809. godine u bogatoj obitelji u gradiću Shrewsbury u jugozapadnoj Engleskoj. Po želji svog oca, liječnika, upisao je studij medicine, ali ga ubrzo i napustio te upisao teologiju koju je i diplomirao na Christ's Collegeu u Cambridgeu. Tamo je upoznao geologa Adama Sedgwicka s kojim je, zbog velike sklonosti geologiji, obilazio razne krajeve radi istraživanja. Profesor botanike John Henslow također je bio jedan od utjecaja na mladoga Darwina; Henslow ne samo da je pomogao Darwinu da izgradi samopouzdanje nego je svog učenika podučio kako da bude pažljiv i savjestan promatrač prirodnih fenomena i skupljač primjeraka (prikupljanje kukaca bio je u to vrijeme veoma popularan vid razonode). Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. godine Darwin je, kao mladić od 22 godine, na preporuku profesora Henslowa krenuo na petogodišnje istraživačko putovanje u južna mora, u krajeve oko južnog dijela Južne Amerike. Na velikom ratnom brodu „Beagle“ počelo je formiranje mladog prirodnjaka, ali ne više u prirodoslovnim kabinetima, već u otvorenoj prirodi. Na ovom putovanju Darwin je istraživao sve od stijena i djelovanja geoloških sila do fosila ali i živih organizama, pa je tako skupljao uzorke kukaca, ali i drugih životinja, te secirao morske beskralježnjake, a o svemu je pažljivo vodio bilješke, koje su nekoliko puta tokom putovanja bile poslane natrag u Cambridge. Mnoga od Darwinovih opažanja bila su oprečna tada široko zastupljenoj teoriji nastanka vrsta, odnosno života na zemlji, tj. fiksizmu, što je Darwina natjeralo da razvije svoje ideje o promjenjivosti vrsta, ideje koje je konačno objavio 1836. nakon povratka u Englesku. Naredna dva desetljeća radio je na ovoj teoriji i još nekim prirodno-povijesnim projektima. Darwin je svoju teoriju prvi puta objavio 1858. godine u novinama, u isto vrijeme kada je to učinio i Alfred Russel Wallace, mladi prirodoslovac koji je nezavisno od Darwina došao do istog zaključka. Darwinova teorija u cijelosti je objavljena 1859. godine pod naslovom Postanak vrsta (The Origin of Species). Knjiga je to koja je šokirala svijet, te je, iako isprva žestoko kritizirana, postavila teoriju evolucije koja je izdržala test vremena i postala najvažnija teorija prirodnih nauka, te najzad učvrstila Darwina kao jednu od najvažnijih ličnosti u povijesti znanosti, ali i, možemo s uvjerenjem reći, čovječanstva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)