Bosanski ljiljan ili zlatni ljiljan pripada porodici Liliaceae (ljiljani ili lukovi), a njegova naučna oznaka ili binarna nomenklatura je Lilium bosniacum. Njegova kromosomska garnitura je 24 i on je diploid. To je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvijeta u svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. Latice su debele i savijene unatrag, a prašnici strše. Raste na krškim grebenima od 1200 do 1900 m. Dugo je smatran podvrstom Lilium pyrenaicum-a ili kranjskog ljiljana (lilium carniolicum), ali je 2005. priznat kao zasebna vrsta.
Pripada carstvu Plantae, diviziji Magnoliophyta, razredu Liliopsida, redu Liliales, te rodu Lilium.
Vrtoglav
Vrtoglav pripada porodici Liliaceae, a njegova naučna oznaka je lilium cattaniae. Kromosomska garnitura mu je 24 i on je diploid. Endemska je biljka dinarida. Vrtoglav je trajnica koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm. Cvijeta u lipnju i srpnju. Plod je okruglasta široka čahura, širine do 2 cm. U njoj je veliki broj horizontalno smještenih svijetlosmeđih sjemenki. Listovi su kopljasti i oštri. Srednji su u pršljenu, a ostali su razbacani. Cvjetovi stoje savijeno, cvjetni listići su zavrnuti, bez mrlja, jednobojni, boje tamnoga vina, polen je narančast, stapke plodova privijeno se uzdižu. Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u višim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se susreće u škrapama i vrtačama, na dubokim i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim grupama. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr. Pripada carstvu plantae, redu liliales, te rodu lilium.
Bosanska mišjakinjica
Bosanska mišjakinjica je endemska biljka Istočnih Dinarida iz porodice Caryophyllaceae(karanfili). Višegodišnja je biljka sa gustim busenjem, visoka oko 15-30 cm. Stabljike su joj brojne, obično uspravne. Pri osnovi su odrvenile, a pri dnu razgranate, gole ili dlakave. Listovi su joj linearno lančasti ili¬ linearno končasti ili šiljasti. Priliježu uz stabljiku, a dugi su oko 5-10 mm, a pri osnovi su prošireni. Cvjeta od svibnja do lipnja. Peteljke cvijeta su gole ili dla¬kave. Čašični listići su usko lančasti, bijeli, dugi 3-4 mm. Krunica je bijela, a latice kraće od čašice ili jednake dužine. Izduženo su jajasti, a u osnovi 5 spoljnih prašnika su valjkasto produžene i rascijepljene žlijezde pa izgleda da ih je 10. Plod čahura je jajoliko valjkast, dvostruko kraći od čašice. Sjemenke su sitne, svijetlosmeđe, duge 0,8-1 mm, a široke 0,5-0,8 mm. Bosanska mišjakinjica raste na krečnjačkim i serpentinskim kamenjarama i suhim kamenjarskim pašnjacima, glavninom u pojasu subalpske vegetacije. Izrazito je heliofitna vrsta. Naučna oznaka joj je minuartia bosniaca i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu minuartia.
Hercegovački zvončić
Hercegovački zvončić pripada porodici campanulaceae(zvončići), a njegova naučna oznaka je campanula hercegovina. Kromosomska garnitura mu je 34 i diploid je. Lomljiva je viseća trajnica dužine 12-20, ponekad i 40 cm. Ima debeli, poluodrvenjeni kvrgavi rimozom koji može duboko prodrijeti i u uske pukotine krečnjačkih litica. Stabljike su mu broj¬ne, uglaste, ispresavijane. Listovi sterilnih jedinki su okupljeni u čupercima, jajoliki, zašiljeni, pri bazi srcoliki, bu¬brežasti. Obostrano imaju po 2-3 zuba. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su u vršnim grozdovima, iz kategorije malocvjetnih. Kru¬nica je gola, svijetlomodra. Plod ovog zvončića je zavrnuta čahura, u kojoj je mnogo sjemenki. Otvara se sa strane, a sam vrh ploda ostaje zatvoren .Staništa hercegovačkog zvončića su pukotine okomitih, (polu)zasjenjenih krečnjačkih i krečnjačko-dolomi¬tskih stijena, obično na nadmorskim visinama od oko 1150-1500 m. Karateri¬stična je vrsta endemske asocijacije. Ovaj zvončić je endem Jugoistočnih Dinarida. U BiH, odnosno Hercegovini najveće lokalne populacije su u kanjonu Neretve, Rakitnice, Dive Grabovice, Drežnice, na Prenju, Čvrsnici, Piasi i Veležu. Pripada carstvu plantae, te rodu campanula.
Hercegovačka lazarkinja
Hercegovačka lazarkinja pripada porodici rubiaceae, a njena naučna oznaka je asperula hercegovina. Ovaj endem je višegodišnja biljka koja bude visoka oko 10-20 cm. Može biti gola ili dlakava. Listovi se javljaju u prividnim pršljenovima, dugi oko 13-25 cm. Linearno su lančasti, goli ili dlakavi, sa hrapavim rubovima. Imaju 6-12 involukralnih listića. Oblik im je jajasto-lančast do jajast. Cvjeta u lipnju i kolovozu. Cvjetovi se nalaze u pseudoštitastim cvatovima, koji su inflorescencija sastavljena od 25-30 cvjetova. Krunica je četverodijelna, dužine 3-5 mm, bijela je do ružičasta. Cvijet ima ljevkast vjenčic s jasno razvijenom dugom cijevi, a obod mu je razdijeljen na 4 režnjića, koji su razvraćeni na strane. Lapovi cvjetne čašice su slabo razvijeni. Žig tučka je dvodijelan i duži od krunice. Najčešće stanište ove biljke su pukotine krečnjačkih stijena, na nadmorskoj visini od oko 1700-2100 m. Javlja se u endemskin dinarskim biljnim zajednicama.Bosanskohercegovački je endem centralnih Dinarida, Bjelašnice i planina hercegovačkog endemskog centra Prenj, Čvrsnica, Čabulja i Velež. Pripada carstvu plantae, te rodu asperula.
Halačija
Halačija pripada porodici boraginaceae(oštrolisti), a njena naučna oznaka je halacsya sendtneri. Kromosomska garnitura oj je 22 i diploid je. Halačija je višegodišnja busjenasta biljka sa ustajućim jednostavnim stabljikama i dugim korijenovim sistemom. Stabljike su pokrivene dlačicama. Listovi su jednostavni, cjelovitog ruba. Listovi koji su na stablu su znatno sitniji, naizmjenični i obrasli dlačicama. Cvjeta u svibnju. Cvjetovi su dvospolni, malo razrezani i imaju dvostruko ocvijeće: čašicu i krunicu. U čašici je 5 lapova koji su međusobno uglavnom srasli. Zlatnožuta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta. Od rasplodnih organa ima 5 prašnika i jednovrati tučak. Prašnici su prirasli za cijev krunice, a antere su im zašiljene, na obodu trepavičaste. Tučak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je četverodijelna. Plod je suh, nakon dozrijevanja raspada se u 4 plodića koji su trouglasto jajoliki. U sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje osebujnu lijepotu. Raste na otvorenim serpentinskim kamenjarama između menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190-1500 m. Endem je Dinarida. U Bosni raste oko Maglaja, Žepča, Zavidovića, Olova, Višegrada. Pripada carstvu plantae, te rodu halacsya.
Zelenkasta ivančica
Zelenkasta ivančica pripada porodici compositae-asteraceae(glavočike), a njena naučna oznaka je leucanthemum. Kromosomska garnitura joj je 54 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu leucanthemum. Ova margareta je višegodišnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog stabla- rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno razgranate. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji listovi na stabljici su široki 3-4 mm. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku. Srednji listovi stabljike su usko-linearni. Rubovi su im oštri, sa prema na¬prijed upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cje¬loviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2 mm, pretežno cjeloviti. Cvjeta u lipnju i srpnju. Cvjetne glavice su krupne, promjera 3-5 mm. Ahe¬nije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne, sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uz-dužnih rebara, a u udubljenjima su crni. U okviru ove vrste opisana su dva taksona: forma simplex horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i forma ramosum horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka. Zelenkasta ivančica raste na pašnjacima sa karbonatnom pod¬logom, pretežno u fitocenozama obilježenim vrstama scorzone¬ra i hrysopogon. Javlja se u pojasu nadmorskih visina između 1400-1800 m. Endem je Jugoistočnih Dinarida.
Bosanski staračac
Bosanski staračac pripada porodici asteraceae, a njegova naučna oznaka je senecio bosniacus. Pripada cartvu planatae, te rodu senecio. Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjelim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40-70 cm. Sivobijele su, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Listovi su izduženo ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku. Cvijeta od lipnja do rujna. Ovojni listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Bosanski staračac naseljava karbonatne kamenjare i stijene na nadmorskim visinama od oko 1000-2000 m. Endem je bosanskohercegovačkih Dinarida.
Bosanski dičak
Bosanski dičak ili bosanska repnica ili bosanska barbica pripada porodici brassicaceae, a njegova naučna oznaka je barbarea bosniaca. Pripada carstvu plantae, te rodu barbarea. Bosanski dičak je trajnica visine oko 25-55 cm. Stabljike su mu visoke, uspravne, a na poprečnom presjeku uglaste. Izbrazdane su i obrasle listovima. Li¬stovi su naizmjenični, a pri dnu formiraju rozetu. Svi su debeli i goli. Drška listova je pri dnu proširena i okriljena. Srednji i gornji listovi stabljike često imaju režnjeve koji su međusobno spo¬jeni širokim krilima. Cvjeta u svibnju i lipnju. Cvjetovi su brojni, dvospolni i pravilni, sa dugim peteljkama. Latice su duge oko 7-8 mm, obrnuto jajolike, pri osnovi kli¬nasto sužene, a na vrhu blago udubljene. Peteljke ploda su relativno kratke, tj. duge 4-6 mm, neznatno tanje od ploda. Plod je široka komuška. Jajolike sje¬menke su sivkastosmeđe, gole su, a na površini mrežasto fino naborane. Bosanski dičak raste na vlažnim livadama, rubovima poplavnih šuma i šikara, uz jarkove i puteve, a nađe se i u vegetaciji mezofilnih livada, na nadmorskim visinama oko 650-1300 m nadmorske visine. Uspijeva na svježim, hran¬ljivim, ilovastim ili pjeskovitim tlima, na sunčanim ili blago zasjenjenim pozicijama. Endem je centralnih Dinarida, tačnije bosanski stenoendem.
Zvonce sutjeske
Zvonce sutjeske pripada porodici Campanulaceae, a njegova naučna oznaka je Edraianthus sutjeskae. Kromosomska garnitura mu je 32 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu Edraianthus. Kao i ostale vrste roda Edraianthus, i ova biljka je trajnica, obično visine oko 2-5 cm. Relativno je visoka, često polegla ili uspravna i gola, rijetko dlakava. Listovi su malo ljepljivi, sjajni, najcešće goli. Cjelovitog su ruba ili slabo nazubljeni, malo dlakavi. Brakteje su malobrojne, usko izdužene. U osnovi su proširene i zelene sa purpurnim prelivom. Čaška je duga 5-10 mm, purpurno-crvena ili žuckasta. Cvjeta u lipnju i srpnju. Krunica je zvonasta, tamnoljubičasta. Plod je tobolac sa nepravilnim zaklopcima koji se otvaraju na vrhu i otpadaju. Sjemenke su jajolike, pljosnate, široko elipsoidne. Ovo zvonce raste na stijenama i u vegetaciji polusmirenih šikara do vrhova visokih planina u brojnim zajednicama. Opisan je u kanjonu Sutjeske, na stijenama Vratara, a ima ga i na Volujaku, Magliću i Zelengori.
Bosanska kadulja
Bosanska kadulja pripada porodici lamiaceae, a njena naučna oznaka je Salvia pratense varbossania. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu salvia. Vrhbosanska kadulja je trajnica koja naraste do 60 cm, sa jakim i veoma razgranatim korijenovim sistemom. Stabljike su joj uzdignute, jednostavne ili razgranate, obrasle dugim oštrim bijelim dlakama. Listovi ove kadulje su perasti, dlakavi, sastavljeni od 4-6 parova li¬nearnih režnjeva. Cvjeta u svibnju. Ocvijeće je rastresito, a u prividnim pršljenima se nalazi po 4-6 cvjetova. Krunica je ljubičastoplava, duga 9-12 mm, gusto dlakava, a antere su žute. Plod je oraščić, dug oko 2 mm, zaobljen i kestenjastosmeđ, bez sjaja. Ova kadulja raste na zaravnjenim pozicijama, kao što su polja, vinogradi i sl. na nadmorskim visinama od oko 400 m. Može se naći i u područjima koja imaju stepska obilježja. Osebujnom kserofilnom građom, prilagođena je klimatskim ekstremima, kao što su suša i visoke ljetne, kao i niske zimske temperature, snažni vjetrovi. Po svim tim prilagodbama, izraziti je heliofit.
Pančićeva omorika
Pančićeva omorika pripada porodici pinaceae, a njena naučna oznaka je picea omorika. Kromosomska garnitura joj je 24 i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji phinophyta, te rodu picea. To je tanko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Ona je endem područja Podrinja, zapadne Srbije i istočne Bosne(okolina Višegrada). Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine, kod sela Zaovine i Rastišta. Stablo omorike je visoko 30-40 m i oko 50-60 cm u promjeru, sa pravim i vitkim deblom, usko¬ piramidalne krošnje. Kora joj je tanka, crveno¬-smeđa, a ljušti se u većim nepravilnim komadima. Kestenjasti pupoljci su sitni, jajoliki i bez smole, dugi oko 3-4 mm. Gornja strana iglica je tamnozelena i sjajna, a donja ima dvije plavičastobijele pruge stoma. Cvjeta u travnju i svibnju. Muški cvjetovi su svijetlo do ljubičasto smeđi i vise prema dolje. Omorika je jednodomna, anemofilna vrsta. Dobro podnosi hladnoću i veliku sušu. Zbog izvanrednih estetskih svojstava često se javlja u gradskoj hortikulturi, jer je otporna i na dim, prašinu i izduvne plinove. Omorika raste na strmim, krečnjačkim obroncima, gdje obrazuje endemicne zajednice sa smrčom i jelom. Rijetko je ima na geološkim podlogama od serpentina i dijabaza. Ovaj četinar je endem srednjeg Podrinja.
Žalosna zijevalica
Žalosna zijevalica ili žalosni strupnik pripada porodici srophulariaceae, a njena naučna oznaka je srophularia tristis. Pripada carstvu plantae, te rodu srophularia. Žalosna zijevalica je dvogodišnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpur¬ni. Stabljike su joj visoke oko 20-60 cm. Cvjeta u svibnju i lipnju, ponekad i u srpnju. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki. Raste na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325-1100 m. Susreće se u endemskim zajed¬nicama pograničnog dijela istočne Bosne i zapadne Srbije. Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drin¬skog, okolina Rudog, Rudo, Mioče, Vardište.
Grahorica
Grahorica ili grašica pripada porodici fabaceae(mahunarke), a njena naučna oznaka je vicia montenegrina. Pripada carstvu plantae, te rodu vicia. Ova grahorica je trajnica visine oko 40-60 cm, sa oštro uglastim, krtim golim stabljikama. Listovi su joj perasti, sa¬stavljeni od 8 do 17, ponekad i do 28 listića. Duguljasti su i pri osnovi zaokrugljeni, a pri vrhu okruglasti ili odrezani, sa malim šiljkom. Sezona cvjetanja je u lipnju i srpnju. Cvjetovi su dugi 14-15 mm, na dugim okruglim, uzdužno izbrazdanim, oskudno dlakavim peteljkama, dužine 3-4 mm. Tamnoplavi su, sa tamnijim žilicama. Čašica je duga 7-8 mm, svijetlozelena, s gornje strane malo ljubičasto nijansirana. Plod je mahuna, koja je početku svijetlozelena i gola, pljosnata. Do zrenja dostigne dužinu od oko 20-21 mm. Jednobojno su kestenjastosmeđe, a iznutra su bjeličaste i svilenkastosjajne. Staništa grahorice se nalaze na nadmorskim visinama od oko 900 -1760 m, pretežno na rubovima bukovih i mješovitih četinarskih šuma. Često raste u subalpskoj bukovoj šumi, u klekovini bora i drugdje. Endem je zapadnobalkanskih prostora, pretežno u Bosni i Hercegovini: Treskavica, Bukovik kod Sarajeva, Jahorina, Šator, Bokševica kod Ostrošca, kanjon Rakitnice.
Nema komentara:
Objavi komentar