Živčani sustav

Za normalan rad ljudskog organizma neophodan je živčani sustav i to je brzi sustav kontrole ljudskoga organizma. Cijeli živčani sustav grubo možemo podijeliti na dva osnovna dijela, a to su:

1. središnji živčani sustav u koji se ubrajaju mozak i leđna moždina i
2. periferni živčani sustav u koji se ubrajaju periferni živci

Također ako pogledamo uticaj volje, živčani sustav možemo podijeliti u dvije skupine:

1. somatički živčani sustav koji dirigira sve naše funkcije koje stoje pod uticajem naše volje i
2. autonomni živčani sustav koji kordinira rad onih mišića i funkcija koje ne stoje pod uticajem naše volje (srce, pluća, unutarnji organi...). ovaj sustav se još naziva i vegetativni živčani sustav.

Kako je osnovna jedinica svih živih bića stanica, tako je i osnovna jedinica živčanog sustava živčana stanica koja se stručno naziva neuron. Neuron je jako složene građe te se sastoji od tijela živčane stanice te njezinih nastavaka koji mogu biti kratki nazvani dendritii dugi nastavci koji se nazivaju aksoni. Obično živčana stanica ima jako mnogo dendrita i jedan akson. Ovi nastavci omogućuju pružanje i vezanje živčanih stanica u jednu mrežu i na taj način prijenos živčanih impulsa. Nastavci neurona su često obavijeni ovojnicom od mijelina. Mijelin je tvar koja osigurava dobar protok žičanog impulsa i štiti neuron. Njega stvara Schwannova stanica. Između svake Schwnnove stanice nalazi se suženje nazvano Ranvierovo suženje.

Veze između živčanih stanica označene su kao sinapse. Sinapse su veze između nastavaka živčanih stanica i složene su građe. Svaki živčani nastavak završava proširenim dijelom koji se veže za drugu živčnu stanicu. Ovaj prošireni dio se ne veže direktno na drugu stanicu, nego između te veze postoji prazan prostor koji je označen kao sinaptička pukotina. U proširenom dijelu nastavka živčane stanice se stvara supstanca označena kao prijenosnik živčanog signala koji se naziva neurotransmiter. On je zadužen za pojačavanje i prijenos signala na drugu živčanu stanicu. Kada se stvori neurotransmiter, on odlazi u sinaptičku pukotinu gdje vrši promjenu naelektrisanja membrane druge stanice i na taj način prenosi impuls. Stvaranje neurotrensmitera nastaje zbog stvaranja elektriciteta (npr.ulaskom iona natrija kroz membranu neurona ili drugih tipova stanica). Postoje dvije vrste sinapsi, jedne su pobudne, koje pobuđuju neku  stanicu ili organ, a druge su potisne koje mogu spriječiti djelatnost ciljne stanice ili organa

 Glija stanice su potporne stanice živčanog tkiva. Dijelimo ih u nekoliko skupina ovisno o smještaju i funkciji.

Autonomni (vegetativni) živčani sustav

Autonomni živčani sustav predstavlja dio živčanog sustava koji kontrolira rad svih funkcija koje ne stoje pod utjecajem volje. Takav rad je npr. rad unutarnjih organa. Ovaj sustav je kombinacija dva sustava i to simpatikusa i parasimpatikusakoji su u oprečnosti.  Simpatikusdjeluje na taj način da povećava krvni tlak, srčani rad i metabolizam srca i krvotoka. On djeluje u stresnim situacijama i to vrlo brzo. Npr. u uvjetima opasnosti dogodit će se mnoge reakcije koje čovjek ne može kontrolirati kao što je ubrzan rad srca, brža cirkulacija, ubrzano disanje, pojačano znojenje. Parasimpatikus djeluje suprotno, dakle on djeluje smirujuće, snižava krvni pritisak i vraća metabolizam na stanje homeostaze (normalno stanje organizma). Parasimpatikus povećava lučenje sokova u gastrointestinalnom sustavu i pospješuje probavu, jer u situacijama opuštenosti i u situacijama homeostaze probava teče noramalno. U situacijama straha kada djeluje simpatikus razina probavnih sokova se svodi na minimum i probava se usporava.

SREDIŠNJI ŽIVČANI SUSTAV

Središnji živčani sustav čine mozak i leđna moždina. Mozakje glavni dio živčanog sustava i smješten je u lubanjskoj čahuri, zaštićen lubanjom i moždanim ovojnicama (tvrda, meka i paučinasta). Mozak odrasla čovjeka ima masu od 1200 do 2000 grama (što u prosjeku iznosi 1450 grama). Mozak životinja i ljudi je građen od dvije polutke ili hemisfere koje su između sebe rastavljene tzv. sagitalnom pukotinom. Mozak je građen od sive i bijele tvari. Sivu tvar čine živčane stanice i od nje je građena kora mozga, a bijlu tvar čine živčana vlakna. Glavni dijelovi mozga su: veliki mozak, mali mozak i moždano stablokoje je povezano leđnom moždinom preko produžene moždine.

Veliki mozak, kako mu samo ime govori zauzima najveći dio moždane mase. Na svojoj površini je jako izbrazdan, građen od sive mase, a u unutrašnjosti mozga je bijela masa. To je središte triju veoma važnih funkcija i to motoričke, senzorne i asocijativne funkcije.

Mali mozak predstavlja centar za kordinaciju kretanja, planiranja i ravnoteže.

Produžena moždina – je prijelaz mozga prema kičmenoj moždini. Tu se također nalaze mnogobrojni centri (disanje, žvakanje, gutanje, sve refleksne funkcije.).

Leđna moždina – je također dio središnjeg živčanog sustava koji je složeno građen, ali po principu kao i mozak. Građena je od sive tvari koja se uočava na poprečnom presjeku, a od bijele tvari je građna na povšini. Kroz ove dvije tvari prolaze snopovi živčanih vlakana. Oni mogu biti uzlazni i silazni. Uzlazni predstavljaju one koje dovode impuls u mozak, a silazni koje odvode informaciju od mozga. Leđna moždina se pruža duž cijele kralježnice, a iz svakoga pršljena izlazi po jedan par živaca koji se dalje sinapsama pužaju po cijelom tijelu. Možemo reći da kičmena moždina ima dvije bitne uloge i to refeleksna funkcija – refleksi pokreta i položaja, refleksi češanja, refleksi koji uzrokuju grčenje mišića (spazam)... Druga bitna funkcija jest provodna funkcija kičmene moždine.

Refleks predstavlja poseban oblik reakcije koji je nesvjestan i nekontroliran. Središte refleksnih funkcija je u leđnoj moždini. Fiziologija refleksne radnje je veoma složena da bismo je razumjeli moramo objasniti dvije posebne skupine neurona koje u njoj sudjeluju. Prva skupina su aferentni neuroni koji od organa ili osjetila prenose impuls u leđnu moždinu. U leđnoj moždini polazi druga skupina neurona nazvani eferentni neuronikoji impuls od leđne moždine prenose do ciljnih tkiva ili organa. Npr. ako se opečemo, naša koža ima osjetila za bol. Ta osjetila su vezana sa aferentnim neuronima pri čemu taj signal odvode u leđnu moždinu. Odatle se signal preko eferetnih neurona prenosi do ciljnog organa (mišića bicepsa) koji će svojom kontrakcijom osigurati pomjeranje ruke s vatre. Ovaj sustav reakcija naziva se refleksni luk